Biografija

Napiši belešku o piscu – kaže mi Izdavač. O kom piscu? O sebi. Mislite ono: gde sam rođena, zašto sam rođena…? To. E, baš to ja ne znam. Ja nisam svedok svog rođenja. I ne pamtim šta se tog dana zbivalo, niti sam mogla znati koji je dan, koji mesec, koja godina, koje mesto… Bila sam strašno mala. Bila sam samo zaprepašćena. I plakala sam. Kad sam porasla, o mom rođenju su mi pričali. Morala sam da im poverujem. Do sada sam pisala da sam rođena na Žabljaku. O Nikoljdanu. A Nikoljdan je u decembru. Tako svi znaju da sam rođena u znaku Strelca. Danas je važno da se zna u kom znaku si rođen. Šta su ti odredile zvezde. A samo zvezde znaju šta su mi odredile. Ja ni to ne znam. Možda su zvezde zacrtale da postanem raseljeno lice, neću da kažem izbeglica. Jer ništa ne izbegavam. Sa svim i svačim se suočavam.

Ratovala sam, gladovala sam, prebijala me bivša braća jer sam Srpkinja. Potucala sam se godinama po tuđim kućama, od muke počela da pišem – grafitnom olovkom, na listovima starih zidnih kalendara. Jer: beše me spopala nemaština. Svejedno, napisala sam osam romana: Ne plači za Sarajevom (tri izdanja, bez ikakve reklame i samoreklame), Jovana nasamo sa životom, S obe strane ljubavi, Na obali reke Bosne, Nisam htela da ispružim dlanove, U čast godinama, Bol i gnev i Tamo negde nekad neko.

Zbog seljakanja po tuđim kućama, pronalazili su me samo retki, uporni novinari. A ja se nisam trudila da pronalazim njih. Imam naviku da nikoga ne vučem za rukav. Pogrešna navika.

Ja kažem da sam ove romane napisala, a recenzent jedne moje knjige kaže da sam ih – zapisivala. Pa, hvala bogu. To samo znači da ništa ne izmišljam. Nego da zapisujem istinu, tako mi Bog pomogao!

Strelac uvek ima zapetu strelu – nišani pravo u cilj. U istinu. Pa koga zakači. Kome se ne sviđa – njegov problem.

Pisala sam ja i pre rata. Kratke novinske priče. To je bilo trčanje na kratke staze sa preponama. Sad pišem romane – maraton bez prepona.

Učila sam škole koje nisam birala. Odabirale su ih prilike u kojima sam se nalazila. Koji stručnjaci nedostaju, za njih si morao da se školuješ. Nije važno da li ti se to sviđa. Ali, svejedno, posao učitelja, nastavnika defektologa i profesora logopeda obavljala sam savesno. Hoću reći, bila sam majstor svog posla. Nikad nisam radila za nagradu i pohvalu. Niti sam se i u čemu i sa kim takmičila. Osim sama sa sobom. Radila sam da bi moji učenici i moji pacijenti bili potpuno zadovoljni. Za njih sam, kao koautor, pisala čitanke za specijalno obrazovanje, jer do tada takvih knjiga nije bilo. Sad pišem romane. Rekla bih da su moji čitaoci zadovoljni – sudeći po pismima koja mi šalju.

Gospođa Nada Marinković, književnica (koja sada nije među nama) pitala me je: „Znate li da vi bolje pišete od mnogih poznatih pisaca?“ „Znam“, odgovorila sam. A gospodin Dobrica Ćosić, akademik, rekao mi je da je moje poglavlje „Pakleni toranj“ iz romana „Ne plači za Sarajevom“ – antologijsko.

Šta bih još?

Ništa.